23 Siječanj 2010
FOLKLOR
Riječ folklor dolazi od engleske riječi folk: puk, narod + lore: nauk, znanje. Folklor je naziv za različite aspekte tradicije kulture, najčešće uobičajen u značenju zajedničkog imena za tradicijske oblike književnosti, glazbe, plesova, dramskog i likovnog stvaranja.
Izraz folklor prvi je put upotrijebio William Thoms 1846. godine u engleskom časopisu The Athenaeum, misleći na narodno znanje.
U popularnoj upotrebi folklor označava aspekte koji se u primijenjenim oblicima pojavljuju u gradskoj kulturi, tj. izvedbi scenski adaptiranih pjesama i plesova, izrađenih rukotvorina itd.
Znanost koja proučava pojam folklora naziva se folkloristika, a datira iz predromantizma i romantizma. Umjetnost bilo kojeg vremena ne može se zamisliti bez folklornih elemenata, premda je njegov udio ponekad jedva zamjetljiv. Vrhunska ostvarenja na području glazbene umjetnosti zasnivaju se manje ili više na elementima folklora, što danas posebice dokazuju sve češći etno festivali.
Sve specifične osobine nekog naroda i kraja kao što su ljudska psiha, podneblje, prirodni fenomeni, govor, ritam, pjesme i plesovi skupljeni su u folklor koji samo čeka na umjetnikovu imaginaciju da ga on kroz svoju ličnost doživi i pretvori u umjetničko djelo. Narodna melodija koja se čuje negdje u pejzažu nosi sa svojom melodijom i dio atmosfere krajolika s kojim neposredno živi i od kojeg je autentično izrečen. Dakle, ako se želi emocionalno doživjeti i glazbeno realizirati jedan kraj te zbivanja u njemu, treba duboko proučiti atmosferu i psihologiju dotičnog kraja, njegovih ljudi i prirode s kojom su oni tako neposredno stopljeni.
Folklor ne nameće nikakve dogme i propise, on omogućava potpunu slobodu umjetniku u njegovom stvaranju i interpretiranju. U želji da se poboljša i poveća dio folklornog programa najviše su pridonijele nacionalne i međunarodne smotre. Njihov je osnovni cilj prikazati autentičnu sliku narodne umjetnosti. Foklor kao zbir komponenata vezanih uz život i stvaralaštvo seoskog stanovništva nema više svoje vjekovne uvjete razvoja i opstanka i ostaje relativno malo mogućnosti da ga se sačuva kao i što znanost o folkloru ima zapravo jedinu pravu šansu da ostane živa znanstvena disciplina koja neposredno pridonosi društvu u kojem djeluje.
Znanost o folkloru ima veliki zadatak, a to je selekcija onih folklornih vrijednosti koje trebaju ući u djela neprolazne vrijednosti, u opću riznicu nacionalne kulture i umjetničke baštine te da se zaustavi odlazak folklora samo u muzeje i sjećanja te da se zadrži živim. Nestajanje ili naglo smanjenje vrijednih folklornih elemenata zadaje velike brige znanstvenim institucijama koje se bave skupljanjem folklorne tradicije i njezinim interpretiranjem. Nestaju mnogi vrijedni dokumenti i zato Smotra folklora u sadašnjosti, ali i u budućnosti treba potaknuti čuvanje i restauriranje mnogih običaja nacionalne kulturne baštine.
Zato svaka Smotra može najbolje usporediti do kakvih je promjena došlo u primjeni narodne umjetnosti, promatrajući njezine izvore i ostvarenja nastala raznim obradama i adaptacijama.
DINARSKA ZONA
Dinarsko područje prostire se južno od rijeke Save gotovo do jadranske obale. Ono prelazi granice Republike Hrvatske obuhvatajuci i velik dio Bosne i Hercegovine te gotovo cijelu Crnu Goru. To je brdovit predio u kojemu planinske kose teku sa sjeverozapada prema jugoistoku i u njemu su izražene sve značajke krša - golo vapnenačko stijenje, vrtaće i doci, škrape i špilje, rijeke strmih kamenih obala i rjećice kratkog toka, koje nekad ponovno propadaju u zemlju prije utoka u drugu rijeku ili u more. U dolinama, otocima i kraškim poljima nataložila se zemlja crljenica isprana sa strmih obronaka. To su jedine površine koje se mogu obrađivati da bi se uzgojile bar neke plodine, ponešto žitarica, kupus, grah, luk te kukuruz i krumpir.Cijeli predio dinarskih planina u davnini bio je prekriven gustim šumama koje je čovjek na tom tlu kroz stolječa iskorištavao, trošio, ali i sve više uništavao, tako da su neki krajevi potpuno ogoljeli i danas nam otkrivaju svoju izrovanu, kamenu utrobu. U tom ogoljavanju sudjelovale su i koze koje brste list, ali su u prehrani stanovništva bile važna domaća životinja. Međutim osnovu u gospodarstvu tih krajeva davala je ovca. Ovca je u pravom smislu rijeći blago, imetak. Bez nje je nezamisliv život. Ona je od prethistorijskih vremena gotovo do naših dana predstavljala covjeku u tim stranama uslov za opstanak. Velika strada ovaca kretala su nekad za pašom, ljeti uspinjući se na sočnu travu visokih planinskih pašnjaka, zimi spuštajuci se u predjele bliže moru, na polja i u primorsku šikaru. A čovjek je slijedio svoje blago prateći ga i čuvajući, te koristeći njegove darove: mlijeko, meso i vunu. To je bio nacin života najstarijeg poznatog stnovništva u tim planinama - Ilira - a tom se je načinu morao bar u osnovi prilagoditi svatko tko je u posljednja dva tisućlječa ovamo došao i tu ostao.Iako najveci dio stanovništva ne živi više onim negdašnjim pravim nomadskim ili polunomadskim životom, tu ipak nema potrebe za udobnom kučom koja je opremljena s mnogo teškog namještaja. Sve je u kući ostalo u neku ruku improvizirano, lako pokretljivo, s otvorenim ognjištem i prostorom za ležanje oko njega. Niski drveni tronošci, poveci niski rezbareni stolac za domacina i poneka drvena škrinja predstavljaju gotovo sav kucni namještaj. No zato je odjeca i muška i ženska veoma dotjerana, s obiljem izvanredno finog ukrasa i s mnogo nakita i oružja. Težnja da se obilje i blagostanje iskaže prvenstveno u ruhu - ne toliko u brojnim varijantama odjece, koliko u pomno i bogato opremljenom pojedinom odjevnom predmetu, rođena je upravo na negdašnjoj nepostojanosti boravišta pa se tu može upotrijebiti latinska izreka "omnia mecum porto" (Sve svoje sa sobom nosim). Sav se imetak sastojao u pokretnim dobrima, u blagu koje je kretalo za pašom i u onome što je čovjek, slijedeći ga, mogao nositi, a to je u prvom redu ruho.Razumljivo je da za izradu svoje odjeće to pastirsko stanovništvo poseglo u prvom redu za sirovinom koja mu je bila dostupna u njegovom vlastitom gospodarstvu, a to je vuna. U proizvodnji tekstila koristila se za odjeću janjeća i ovčja vuna, dok se kozja kostrijet upotrebljavala za vreće i ponjave potrebne u gospodarskim poslovima.
Povijest narodne nošnje
Sve do druge plovice 19. stoljeća narodna je nošnja značajna za cjelokupno naše seosko stanovništvo. Specifičan način odijevanja uobičajen je u to vrijeme i u mnogim gradskim sredinama, osobito kod puka primorskih gradova i gradića kao i u varošicama brdovitog primorskog zaleđa te na sjeveru u slavonskim gradovima, kod onih gradskih stanovnika, kojima je i u gradskoj sredini poljoprivreda osnovna grada gospodarstva. Sredinom 19. stoljeća počinju se međutim osjećati promjene u načinu odijevanja tih najširih slojeva naroda. Muškarci postepeno napuštaju narodnu nošnju, a u ženskoj se nošnji sve više pojavljuju najprije kupovne tkanine, a zatim i sve jači utjecaji suvremene gradske odjeće na tradicionalno ruho. Te promjene nastaju kao logična posljedica društvenih i političkih zbivanja u svijetu nakon revolucionarnih preokreta koji potresaju Europu krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća, što se nužno odrazuje i na tlu Hrvatske. Početkom stoljeća, za napoleonskih osvjanja, ruši se stoljećima izgrađivana ravnoteža među europskim zemljama, slama se i velesila Venecija, a s njome i poredak na velikom dijelu hrvatskog primorskog područja, što je nekoliko vjekova bilo pod vlašću mletačkog lava. Na drugoj strani turska sila, koja još uvijek sjedi u srcu Balkanskog poluotoka, gubi svoju moć pa krajevi Hrvatske što graniče s turskim carstvom (Slavonija, Banija, Kordun, Lika, Dalmacija) počinju slobodnije disati i bezbrižnije živjeti. Sredinom stoljeća, tj. 1848. godine dolazi u Hrvatskoj (što se sada gotovo cijela nalazi u sklopu Austro-Ugarske) do vrlo značajne promjene koja se tiče upravo najširih slojeva naroda, a to je ukidanje kmetstva. velike mase seljačkog svijeta oslobađaju sezatvorenih okvira u kojima se stoljećima živjelo, radilo i potčinjavalo feudalnom gospodaru. Krajevi uz tursku granicu koji nisu bili obuhvaćeni feudalnim poretkom, alsi su na sebi nosili teret neprekidne vojne obaveze za sigurnost granica i za interese carevine, razvojačeni su god. 1873. nakon nekoliko stotina godina vojnog režima, koje su proveli u okviru Vojne Krajine i 1881. god. sjedinjeni su s ostalom Hrvatskom. Prva suštinska promjena koja se zbiva u životu seoskog stanovništva nakon tih događaja je raspadanje velikih obiteljskih zadruga na pojedine samostalne obitelji. Zadruge su nekada brojile i nekoliko desetaka pa i preko stotinu ukućana, a svi poslovi odvijali su se organizirano raspoređeni među brojnim članovima po strogim, tradicijom ustaljenim pravilima. U takvom zadružnom životu na žensku je čeljad spadala briga o izradi odjeće za sve ukućane, a ruho se uglavnom proizvodilo u autarkičnoj sredini, samo su se neki određeni dodatni dijelovi kupovali. Žene su se brinule o uzgoju, proizvodnji i preradi tekstilnih sirovina, o njihovom predenju, bojadisanju, o tkanju platnenih, suknenih pa i svilenih tkanina i konačno o šivanju i ukrašavanju odjeće za svu kućnu čeljad.
Taj značajan zadatak nakon raspadanja zadruge žena domaćica u inokosnoj obitelji više nije mogla svladavati, ona nije više imala ni vremena ni snage da uz ostale kućne i gospodarske poslove prihvati na sebe i tu obavezu. Zato doista možemo reći da je raspadanjem obiteljskih zadruga i narodna nošnja neminovno osuđena na odumiranje. To naravno nije jedini razlog propadanja nošnje u nas, što ga pratimo za posljednjih stotinjak godina - tamo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo do naših dana. ne smijemo previdjeti ni ostale važne uzroke koji su odigrali svoju ulogu u tom procesu, a to je u prvom redu razvitak tehnike. Kao posljedica tehničkog napretka znantno su brže i lakše prometne veze sa svijetom, onim svijetom izvan okvira najužeg zavičaja. Na račun manufakturnih radionica razvija se tekstilna industrija, što daje zamah trgovini, koja za svoje artikle stiče sve više i više potrošača i u seoskim sredinama. Razumljivo je da narodna nošnja svoju posljednju fazu ne proživljava jednako i istovremeno na cijelom hrvatskom području. U primorskom dijelu Hrvatske to propadanje nošnje najprije se zamjećuje, a počinje još sredinom prošlog stoljeća. Muškarci je najčešće potpuno napuštaju dok ženska nošnja obično prolazi nekoliko preobražajnih prijelaznih faza i održava se u životu mnogo duže, u određenim krajevima i na nekim otocima sve do današnjih dana. Tamo gdje se narodna nošnja još nosi, uglavnom je izgubila čistoću izvornosti, ljepotu izvedbe i raznovrsnost oblika. Pretežno je nosi stariji svijet, a to znači da je u upotrebi samo najskromnija njena varijanta, a i ta je obično već preslojena novijim gradskim elementima, kako s obzirom na materijal od kojeg se izrađuje, tako i na pojedine nove gradske utjecaje. U koliko se starinska nošnja još čuva u škrinjama, često se međutim više ne zna kako se što nosilo. Poseban problem za ostvarenje cjelovitog starinskog ruha predstavljaju obuća i oglavlje, koji su obično potpuno izgubljeni, a tako su važni u konačnoj slici svakog kompleta narodne nošnje.
Nošnja u društvenom okruženju
Nošnja koju odijeva stanovništvo određenog područja ponaša se kao živi organizam prilagođen sredini u kojoj se nalazi. Ona se uklapa u sliku kraja, nošnja otkriva osnovne grane gospodarstva, iz nje se čitaju klimatski uvjeti, na njoj se odražava blagostanje šire zajednice, bez obzira na imovinsko stanje pojedinca. No narodna nošnja krije u sebi i tragove onih povijesnih događaja koji su u prošlosti kraja bili značajni i koji su ostavili svoj pečat u njenom oblikovanju. Konačno narodna je nošnja slika vještine, likovnog shvaćanja i stvaralačkog dometa naroda, koji je i u tom za život neophodnom rekvizitu, našao medij kroz koji je progovorio iz dubine svoga bića, da bi na svoj način i svojim govorom izrazio svoju težnju za ljepotom. Tri faktora, tj. prirodna okolina, kulturno povijesni utjecaji i vlastiti stvaralački poriv naroda prisutni su uvijek u oblikovanju narodnog ruha i zbog toga nošnja predstavlja jedno od najkompleksnijih dometa narodnog stvaralaštva. Ali ruho što ga je narod oblikovao kroz stoljeća, osim praktične, uporabne namjene i više ili manje ispoljenih likovnih značajki, ima u sebi i dublji smisao, onaj irealni, magijski, kome su podređene često i praktična i likovna komponenta. Način odijevanja u krugu zatvorene seoske sredine sadrži povrh svega još i određena pravila ustaljena vjekovnom tradicijom, pravila kojih se narod strogo pridržava i od kojih su odstupanja rijetka.
Kroz ta, narodnom predajom ozakonjena pravila, nošnja dobiva i društveno značenje, ona postaje pokazateljem društvenog statusa pojedinca u seoskoj zajednici, nošnja je vidljivo vanjsko obilježje tog položaja, u neku ruku lična karta svakog člana te zajednice, u prvom redu ženske čeljadi u tom specifičnom društvu.
Svaka životna faza, svaki događaj i značajna promjena u životu od djetinstva, preko djevojaštva, doba zaruka i udaje, mladovanje poslije svadbe, postizanje materinstva, zrela dob i udovištvo - sve se to često može otčitati u ruhu predviđenom i propisanom za neki određeni blagdan, pa usto na obrednu nošnju neizostavnu u pojedinim običajima, onda postajemo donekle svjesni koliko ćemo bogatstvo raznovrsnih tipova, vrsta i suvrstica sresti u narodnom ruhu i kako je to narodno blago neiscrpiva riznica koju tek treba otkrivati, upoznavati i shvatiti vrijednosti što ih ono u sebi krije.
Različita područja
Gledano na različnost raznih dijelova i na sličnosti u izgledu, nošnje se mogu podijeliti na tri regije. Ovdje navedene geografske karakteristike tih područja imali su i imaju još uvijek utjecaj na izgled nošnja:
1. Panonska nizina
2. Dinarsko područje
3. Jadransko područje
glavni dijelovi panonskih muških nošnja:
a) košulja rubača, rubina
b, c) platnene gaće
d) prsluk, lajbek
dijelovi ženskih nošnja iz područja Slavonije i Baranje:
a1) košulja rubina, odnjica sprijeda
a2) isto straga
b, c, d) razdvojeno ruho
b) veliki oplećak
c) mali oplećak
d) rubina, skuti krila
djelovi dinarskog muškog ruha:
a) košulja
b) hlače benevreci
c) prsluk krožet
d) prsluk jačerma
e) kaput trlagan, kanparan, koret
dijelovi dinarskog ženskog ruha:
a) platnena košulja, sastavljena od:
a1) oplećka i
a2) krila, skuta
b) vunena pregača
c) gornje sukneno ruho aljina, suknja, modrina, bilača
d) gornje sukneno ruho sadak, zobun
dijelovi jadranskih muških nošnja (sa otoka Krka):
a) košulja stomanja
b) hlače brageše
c) prsluk koret
d) kaput alja
dijelovi jadranskog ženskog ruha (iz Istre):
a) platnena košulja, stomanja
b1) gornje ruho modrna na skas iz južne Istre
b2) detalj modrne straga
c) gornje sukneno ruho suknja, gogran, modrna na kline
sprijeda i straga
NOŠNJE DALMATINSKOG ZALEĐA
Većina seljaka u dalamtinskom zaleđu bavila se uzgojem ovaca. Od tih mirnih životinja imali su mnogostruku korist. Mlijeko i meso bili su sastavni dijelom svakodnevne prehrane, prodajom janjadi zarađivali su novac, u mješine su pohranjivali namirnice ili su od njih izrađivali glazbala, a od kože pleli opanke. Usto, posebnu su korist imali od runa, što su ga u ljtnim mjesecima šišali s ovaca. Nakon što bi ga očistile i oprale djevojke su i žene od runa ispredale vunenu nit. Od te domaće vune, koju su same znale i obojiti,tkale su tkanine ili plele pojedine odjevne predmete. Dio vunenih tkanina podvrgavale su još postupku stupanja, tj.odnosile su ih u posebne uređaje zvane stupe , gdje su valjanjem u tekućoj vodi i udaranjem pomoću drvenih batova pretvarale u gustu zbijenu i nepropusnu tkaninu, sukna. Kad sve to znamo bit će nam razumljivo zašto su u nošnji stanovništva dalmatinskog zaleđa više prevladavali vuneni i sukneni dijelovi, a manje platneni.
Osim toga valja spomenuti još jednu zajedničku značajku, ato je mnogostruka upotreba srebrnog nakita, posebice u srebrnoj odjeći. To su u ženskoj nošnji mogli biti lančići s različito uobličenim privjescima, ukrasne igle s maštovito izvedenim glavicama, ali i puko nizanje srebrnog novca. Ovo posljedne naručito je dolazilo do izražaja u odjeći djevojaka koje su dorasle udaji. Tako je primjerice u nošnji oko Vrlike bilo uobičajeno da udavače preko odjeće nedjeljom stave prednji prevjes, zvan đerdan, koji je sav bio ispunjen našivenim srebrnim kovanicama. Možete si zamisliti kako je pri plesu u nedeljnom kolu taj đerdan lijepo zveckao.
Za mušku su odjeću bile karakteristične metalne ploče, ponekad s umetnutim poludragim kamenjem, te nizovi srebrnih polukugli, zvanih toke, što su ih prišivali na prednje dijelove suknenih prsluka. To se još i danas može vidjeti na odjeći svečano oprenljenih momaka koji se nalaze u pratnji alkara u vrijeme održavanja viteškog natjecanja u Sinju.Premda platnenih dijelova ima manje, ipak su ženske košulje stanovništva dalmatinskog zaleđa bile poznate po svom osebujnom vezu. Prsni dio , rukave i donje rubove marljiv ženski svijet ispunio je sitnim geometrijskim motivima u crvenoj ili modroj boji , koji su se lijepo isticali na podlozi od bijelog domaćeg platna.
TRADICIJSKA GLAZBALA
Naziv: diple, diple bez mješine, diple s kutlom
Područje: Dalmacija, Dalmatinska zagora, Bosna i Hercegovina
Od svirala tipa gungi, tj. dviju diplica iz trstike povezanih zajedno, razvile su se dvostruke (dvocijevne) svirale izrađene od jednog komada drveta, s piscima od trstike. Te su svirale imale još jedan novi dodatak nazvan ''didak'', ''kutao'' ili ''oglavina'' preko kojega je zrak upuhivan u sviralu. U tom slučaju piskovi nisu morali biti stavljani u usnu šupljinu, te su tako bili ujedno štićeni od oštećenja. Takve dvostruke svirale najčešće su nazivane ''diple''. Kasnije su te svirale navezivane na mješinu od štavljene životinjske kože, pa su, uz naziv “diple”, korišteni i drugi nazivi (diple s mjehom, mješina, mišina, mih …). Ova su glazbala svirana na jedan, u našim krajevima, gotovo potpuno zaboravljen način sviranja koji je zvan ''predušivanje" ili cirkularno disanje. To je način udisanja zraka bez prekidanja melodije. Na isti način Makedonci sviraju zurle, a australski Aboriđini svoj didgeredoo.
Osim dvostrukih dipli postojale su i jednostruke diple ili diple jednojnice. Bile su vrlo slične dvostrukim diplama s tom razlikom da su, umjesto dvostruke, imale jednostruku (jednocijevnu) sviralu s jednim piskom od trstike ili bazge (zove), te tri do šest rupica za prebiranje.
© Copyright by Stjepan Večković
MIH, DIPLE ( uvod )
Mih, mjeh, diple s mjehom ili samo diple razni su nazivi za gotovo identično glazbalo koje se nekada sviralo od Istre i Like, preko Dalmatinske zagore i dalmatinskih otoka, pa sve do Hercegovine. Mih se sastoji od štavljene kozje ili ovčje kože, dulca ili kanele kroz koju se upuhuje zrak i prebiraljke ili dipli na kojima se svira. Unutar miha, na prebiraljci nalaze se dva piska od trstike. Mih nema trubnja ili borduna kao što imaju gajde i dude. Premda su naizgled vrlo slični mihovi iz raznih područja ipak se razlikuju i to najčešće u prebiraljci, tj. broju i rasporedu rupica, položaju puhaljke te nekim sitnijim detaljima i ukrasima.
Upravo prema rasporedu i broju rupica za prebiranje, na svirali razlikujemo nekoliko specifičnih tipova mihova ili dipli: hercegovački mih, mih s poluotoka Pelješca, srednjedalmatinski mih i istarski mih.
Bilo je još nekih međuvarijanti i prijelaznih oblika mihova, i svako je od tih glazbala jedinstveno, specifično, te se razlikuje od ostalih po melodijama i tehnici sviranja. Svaki izvorni svirač bio je jedinstven po načinu i tehnici sviranja. U nekim krajevima, kao npr. na otoku Cresu, svirač sjedi na stolici i svirajući, istovremeno lupa s obje noge po podu, dajući ritam plesačima.
Mihovi nisu temperirana glazbala i odnosi među tonovima nisu intonativno čisti, pa je svirka na mih vrlo specifična i neobična, oštra, kao i podneblja u kojima je to glazbalo svirano.
© Copyright by Stjepan Večković
NAKIT DINARSKA ZONA
Između nizinskog dijela Hrvatske i Jadrana prostire se dugi lanac dinarskog gorja. U sastav dinarske etnografske zone uključena je Dalmatinska zagora, Gorski kotao, Kordun, Lika i Ravni kotari. Burna politička prošlost prisiljavala je stanovnike ovog područja da brzo spašava vlastitu neveliku imovinu koja je morala biti i lako prenosiva. Značajan dio vlastitog ili obiteljskog materijalnog dobra predstavlja nakit. Upravo se nakitom vlasnik obraća i svojoj i tuđoj društvenoj grupi ili individui, baš nakitom pokazuje svoj ekonomski i društveni položaj. Osnovna značajka narodnog nakita ove zone jest dimenzionalna nametljivost, glomaznost. Nakit se izrađuje od srebra, mjedi, bakra, i njihovih legura jednostavnijim tehnikama lijevanja, kovanja i proboja i, ponekad, filigrana. Povećane dimenzije nakitnih predmeta redovito prati i značajna količina. Čini se sa je dekorativna funkcija nakita ovdje pokrivena izrazitom željom za posjedovanjem relativno najsigurnijeg imetka i, istodobno, prezentiranjem vlastite ekonomske snage.
Tipično polrivalo muške glave, i gotovo uvijek glave djevojaka i mladih žena, jest mala crvena čohana kapa bez oboda, crvenkapa. Ukrašena je vezom i vrlo često nizom srebrnog novca. Paunovo pero koje se može naći uz žensku crvenkapu, primjerice u Bukovici, vidljiva je oznaka vjerene djevojke i ujedno apotropej od "zlatnog pogleda". karakterističan pribor u oglavlju udate žene je podložak, kovrljtak, preko kojeg se prebacuje marama a zajedno ih povezuju dekorativne igle pribadače, špiode ili igle. Na jednom kraju igle je ukrasno mjedeno ili srebrno zrno rađeno različitim tehnikama ili njihovim kombinacijama( lijevanje, kucanje, proboj ili filigran ). Ukosu je često prihvačen i nakitni element poznat pod nazivom upletnjak. Sastavljen je od metalnih lančića, lijevanjih metalnih kuglica, listića i novčića. Unovije vrijeme je u sastavu upletnjaka zabilježen i suvremeni krojački naprstak kao nadomjestak za nekadašnji srebrni praporac. U ušnim resicama djevojaka i žena njišu se naušnice rečine. To je, u pravilu, velik i težak nakit s po jednim do tri privjeska. Izrađivali su ih profesionalni zlatari tehnikama lijevanja, kucanja ili filigrana u uobičajenim metalima - mjedi, srebru i njihovim slitinama. Slične naušnice oblikom, korištenim materijalom i tehnikama izrade, nađene su u starohrvatskim grobovima u Biskipiji kod Knina. Možda bi i jednostavne srebrne naušnice - provenijencije s Grobničkog polja, a datirane 11.stolječem naše ere - mogle biti ona spona koja povezuje dio recentnog nakitnog inventara ovog prostora sa starohrvatskim nakitom. Tradicijom ustaljeni zadani tip naušnica nije sputao inventivnost majstora pri oblikovanju detalja.
Metal ponovo preteže kao materijal za izradu vratnog nakita, iako je često kombiniran s ovećim bojanim staklenim zrncima ili pak svijetlim zrnjem murano stakla. Već sama prisutnost murano stakla upućuje nas između ostalog i na određene privredno-ekonomske i trgovačke odnose naše obale s Italijom. Djevojačke i ženske ogrlice kreirane su od novca usađenog u metalni okvir rađen tehnikom lijevanja ili kucanja i ponekad filigrana , ukrasni okvirići su često međusobno odvojeni s dva do tri staklena zrnca. Umjesto novca može biti usađena u metalni okvir, između dva stakla, papirnata sličica sveca zaštitnika. Potpuno su drugčiji privjesci na ogrlicama iz Cetinske krajine. o dugom vratnom lančiću, sastavljenom od niza metalnih članaka, najčešće vise srebrni filigranski i granulirani ( rijeđe lijevani ) dekorativni srcoliki privjesci. Oni nemaju samo nakitnu zadaću, već se upotrebljavaju i kao spremnice za svete moći što ilustrira i sam naziv : relikvijar, medalja.
Prijelaz između vratnog i prsnog ženskog nakita čini metalni ukras koji se prihvaća na ruho visoko na prsima. Domaći naziv za tu vrstu nakita jest perišan ili vinac. Sastavljen je od tankih lančića i velikog mnoštva lijevanih, kucanih i na proboj rađenih listića. Pri kretanju tijela, a naručito u plesu, pomicanje perišana doimlje se poput nježnog srebrnkastog mrmorenja. Kod nekih plesova dinarskog područja jedina glazbena pratnja je upravo ona koju stvara sam nakit plesača.
Najznačajnije mjesto svakako pripada prsnom nakitu, kako pojedinačnom tako i onom koji je vezan na pojedine dijelove muške i ženske nošnje. U kičenju dinarskog pučanstva nakit od novca, odnosno novac, različito se, gotovo neočekivano, oblikuje i upotrebljava. U starijim vremenima platežnu vrijednost nije imao samo kovani novacnego i vrsta morskog pužića, cyprea moneta. Narod ga poznaje pod domaćim imenom koščica ili kari školjka, a upotrebljavao ga je i za nakit. To se naručito potvrđuje u djevojačkoj pregači Cetinske krajine ; Takav veliki prevjes zvan gendar, đerdan, gerdan pokriva kao ploča cijeli prednjio dio tijela, od ramena do ispod koljena. Opremljen je velikim brojem metalnog novca koji je u gustim paralelnim horizontalnim redovima prišiven od jednog do drugog kraja platna. Osim novcem, đerdan je ukrašen još i ovećom metalnom pločom i uz rubove nizom manjih lijevanih mjedenih pločica zvanih ilike i spomenutim morskim pužićem. Đerdan je ponos svake djevojke unutrašnje Dalmacije - to je njezin miraz u gotovu novcu , uvijek na dohvatu u slučaju nužde. Neki autori smatraju da je takav đerdan pokazatelj određenih veza sa zemljama zapadne Evrope, odnosno da nije orijentalnog porijekla iako sam naziv predmeta nosi turski izvor.
Spomenutom vrstom morskog pužića, za narod skupocjenim koščicama - importom iz priobalnih sredozemlja - žene su ukrašavale dijelove svoje svečane nošnje. Prišivale su ih na pojas ili prednji dio zimske haljine , oblikujući ukras u obliku križa, rozete... U narodu je bilo rašireno vjerovanje da je košćica štiti vlasnika od djelovanja zlih utjecaja, pa su se nosile i kao zaštitno sredstvo, a simboliziralo je i plodnost žene.
Široka prsa dinarskih muškaraca, odnosno prednji dio muškog prsluka, krase kovne ploče i članci, tkz. toke. Tim se nazivom označuje cijeli prsluk iskičen tom vrstom ukrasa, ali i sam kovni nakit rađen iz legure srebra, bakra, olova ili kositra. Određeni oblik pojedinih sastavnih metalnih elemenata toke nosi različite nazive : ilike, ploče, koluti, puceta. Toke se smatraju dekorativnim prežitkom nakadašnjeg zaštitnog ratnog oklopa. Kao i večina ostalog nakita, i toke su proizvod specijaliziranih zanatlija. Mladići i mladi oženjeni muškarci ljeti su , u svečanim prigodama, umjesto ovog teškog prsluka prebacivali preko pleća nešto lakši haljetak bez rukava, krožat, bogato ukrašen vezom i većim brojem srebrnog novca.
Oko struka muškarci opasuju muškarci opasuju gornji svečani pojas zvan pašnjača. Sprijeda je sastavljen od nekoliko listova kože bogato ukrašenim malim kositrenim ili olovnim glavicama; u listove - džepove zatiče se lijepo ukrašeno oružje( kubure, noževi), pribor za pušenje, novac... "Svijetlo oružje" koje je nekad imalo praktičnu primjenu, u novije vrijeme zadržalo samo paradnu ulogu, postalo je zapravo vid ukrašavanja. Iz muškog kičenja danas je gotovo nestala potkoljenjača - ukrasni remenčić koji obuhvača nogu ispod koljenja, a pridržava čarapu. Načinom izrade i kompozicijom ukrasa vrlo je slična pašnjači.
Istaknuto mjesto među predmetima nakitne baštine dinarskog stanovništva pripada pločama , vrstama kopči kojima se sapinje nošnja na grudima. Ploča, lijevana iz mjedi ili srebrnih slitina, sastoji se od tri dijela : od veće centralne kružne ploče i sa svake njene strane po jedne manje, obično zvjezdaste pločice. U načelu, obvezatanures ploča je poludragulj karneol ili u narodu zvan mesnati kamen, elipsastog je oblika, umetnut u uzdignuti metalni okvir nazubljenih rubova. Ponekad je karneol zamjenjen prozirnim crvenim ili zelenim staklom koje pokriva papirnatu sličicu sveca zaštitnika. Crvena boja karneola, bez obzira na različitost nijansi , ima magijsko-apotropejski karakter.
Iako nemaju prvenstveno nakitnu svrhu, kopče zvane pafte također čine jedan vid urešavanja. To su poveće dekorativne spone kojima se oko struka, na prednjoj strani, sapinju krajevi ženskog pojasa. Rađene su od srebra ili mjedi i njihovih legura već ustaljenih tehnikama i njihovim kombinacijama. Strogo zadana forma upravo je bila poticaj majstorovoj stvaralačkoj inspiraciji - svaki par pafti varirao je brojnim dekorativnim finesama. U tradicionalnom ukrašavanju dinarke Hrvatske gotovo i nema uresa za kičenje ruku. Izuzetak od tog načela predstavlja ženski nakit Konavala. Nakit ovog kraja uključen je u pregled kičenja pučanstva jadranske zone kojoj je mnogo bliži ne samo nakitnim oblicima nego i korištenim materijalima i tehnikama izrade. Za ukrašavanje prstiju ruku žitelji dinarskog etnografskog areala drugih republika najčešće su se koristili prstenjem rađenih od srebra, bakra, ili njihovih slitina i ukrašenim ili dekorativno modeliranom glavom od istog materijala ili uloženim kamenom ( ponajčešće karneolom ).