Ime Dikovača

- dr. Nenadu Cambiju, Aniti Gamulin, Snježani Tonković i drugim
suradnicima koji su uložili puno truda i vremena da bi rezultate svojih
istraživanja objavili u ovoj knjizi,

- Muzejskoj zbirci u Imotskom kao suizdavaču,

- Župskom uredu Svih Svetih i fra Vinku Prliću, župniku, koji je prvi
predložio da se ova monografija objavi,

- Poglavarstvu Općine Zmijavci s Miroslavom Karoglanom na čelu na
moralnoj i materijalnoj potpori,

- isto tako i svima koji su na bilo koji način pomogli da ova knjiga ugleda
svjetlo dana i da Zmijavcima, Imotskoj krajini, domovini Hrvatskoj i
cijelome svijetu donese istinu o vjeri i kulturi drevnih i današnjih stanovni­ka sadašnje Općine Zmijavci.

Uredništvo Zbornika "Kačić" radi više razloga prihvatilo se poslova oko izdavanja ove knjige i želi da je svi prime i prihvate onom pažnjom i ljubavlju kojom se je na njoj radilo.

Knjigo draga, pođi u svijet! Svakome tko te u ruku uzme svjedoči o vjeri i kulturi koje su još u V. stoljeću poslije Krista na ovim prostorima pružile duboko korijenje!

Poželjeti treba da tako bude i u naše dane i ubuduće! Quod Deus faxit - Neka nam dobri Bog u tome pomogne!

Blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza 1999.

Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić,

glavni urednik,

član Hrvatskoga arheološkog društva

I. ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA

Na položaju Crkvina, na široj lokaciji koju narod zove Bublin, u selu Zmijavci arheološka su se istraživanja provodila u dva navrata. Prvi put je istraživao fra Ivan Tonković (1897.), a drugi put u nekoliko godišnjih kampanja (1981.-1992.) istraživanja su zajednički proveli Arheološki muzej u Splitu i Narodno sveučilište u Imotskom, pod vodstvom Nenada Cam-bija i Snježane Tonković. Između prvih i drugih istraživanja slučajno su otkriveni brojni nalazi koji se čuvaju u Franjevačkom samostanu u Imot­skom. Zaštitu i prezentaciju lokaliteta vodio je Regionalni zavod za zašti­tu spomenika kulture u Splitu, pod vodstvom arhitektice Anite Gamulin.

1. Arheološka istraživanja 1897 godine

Arheološka istraživanja u selu Zmijavcima, na položaju Crkvina, na široj lokaciji Bublin, pod gradinom Dikovača, započeo je fra Ivan Tonković koji tada bijaše župnikom u susjednom selu Podbabju. Rezultate istraživanja Tonković je uskoro i objavio.¹ On Dikovaču naziva gomilom, ali je iz njegova opisa jasno gdje je taj lokalitet i kakvoga je karaktera. On navodi: "U zamašitoj gomili grobovi su, a povrh njih stećki, nekoliko ih je na pokrov, nekoliko pločastih. U podnožju ove gomile na zapad, ravan je pretvoren u oranicu, a zove se Bublin. Okolo Dikovače, a najskoli Bublinu u vrieme oranja ili kopanja, nalazilo se je babaka bakrenih, srebrenih i zlatnih, po koji drugi starinski zlatni predmet i dragi kamen. Uvrh Bubli-na, na jugozapad, ona lužina i striba pri kraju, zvala se i danas se zove Crkvina."² Budući da je Dikovača veće uzvišenje s razmjerno širokim pla­toom, na kojemu se zaista nalaze grobovi i stećci, očito je da ne može biti riječi o gomili u onom smislu u kojem se upotrebljava u suvremenoj ar­heološkoj terminologiji (tumulus, grob pod humkom od zemlje ili ka­mena), nego o gradini, zapravo utvrđenoj aglomeraciji na uzvisini. Gra­dina nije osobito velika, ali je dosta istaknuta i uočljiva na prilično rav­nom zemljištu. Prema tome, nema dvojbe da Tonković nije razlikovao gomilu od gradine. Zbog toga se u literaturi Tonkovićev lokalitet do danas naziva Dikovačom.³ Međutim, u trenutku objavljivanja rezultata starijih i novijih istraživanja te kad se lokalitet ponovno iznosi pred javnost, valja ispraviti pogrješku i nazvati ga pravim imenom.

Pravi naziv toga položaja je Crkvina na Bublinu u selu Zmijavcima blizu Imotskoga. Bublin je trokutaste zemljište koje se nalazi između rijeke Vr-Ijike, glavice Dikovače i ceste koja spaja Zmijavce i Runoviće. Danas nema više nikakvo značenje za lokalitet župa Podbabje, kako navodi Tonković, jer je današnja župa u Zmijavcima.⁴ Na taj način je sasvim precizno odre­đena lokacija u odnosu na okoliš i njezin toponim.

Valja, dakle, konstatirati da je Dikovača ilirska gradina (nadmorska visina 290 m), u blizini ceste Salona-Narona na čijem je korijenu nastalo iliro-rimsko naselje, koje je tvorilo jedinstvenu zajednicu s gradinom tijekom svih carskih stolječa. Takva se situacija zapravo susreće na mnogim lokali­tetima.⁵ Spuštanje s uzvisina rezultat je sigurnijih vremena koja su nastu­pila tijekom rimskoga carskog doba i traženja pogodnijih mjesta življe­nja, osobito uz važnu cestu. To je uobičajena pojava u naseljima indige-noga stanovništva u rimsko doba. O značenju Bublina i Dikovače u prošlosti govore razmjerno brojni, uglavnom slučajni nalazi (građevinski materijal, arhitektonski ulomci, novci i si.).⁶ Na putu koji sa sjevera obi­lazi glavicu Dikovaču još su i danas, gotovo na površini, vidljivi ostaci zidova građenih u malteru. Oni pripadaju većem broju zdanja. Na sjeve­roistočnoj strani Bublina, pokraj Mrkonjića kuća nalazi se podzemni zidani hodnik-kanal koji se pruža u pravcu Crkvine. Mještani kažu da završava u blizini same crkve. Možda se radi o rimskom vodovodu koji je vodio od izvora rječice Vrljike ili pak o odvodu oborinskih ili podvodnih voda. To bi u svakom slučaju valjalo detaljnije ispitati. Otvor kanala je navodno zazidan u podrumu kuće Ante Mrkonjića.

3. Dovoljno je samo usporediti naslove o tom lokalitetu. Očito je, međutim, da nije bila
Tonkovićeva namjera da tako nazove lokalitet, nego je držao da ga treba zvati Crkvina na
Bublinu. Zbog Tonkovićeva nespretnoga upotrebljavan]a termina Dikovača došlo je do nespo­
razuma u literaturi. Da bi se ubuduće izbjegli nesporazumi, treba u literaturu uvesti konačno
pravi naziv. Za to još nije kasno.

4. I. TONKOVIĆ, 1899., str. 211. Župa Zmijavci osnovana je tek 1982. godine.

5. Mnoga iliro-rimska naselja nastajala su na taj način. Starije ilirsko naselje na
brežuljku-gradini, a mlade rimskodobno podno. Da je to tako, dovoljno se prisjetiti primje­
na antičke Senije, usp. M. GLAVIČIĆ, Prilozi proučavanju poleogeneze i urbanističkoga
razvoja Senije, RFfZ, XXXII, 19, 1992-1993, 80 i d. ili Danila, usp. D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ,
Rider-Municipium Riditarum. Prilog povijesnoj rekonstrukciji jednog iliro-dalmatinskog i
rimskog naselja, u Iliri i antički svijet, Split 1989-, 845, tab. IV.

6. O tome usp. I. TONKpVIĆ, 1899, 211 i 217; I. TONKOVIĆ, Narodni list,
Zadar 1890, str. 29; A. UJEVIĆ, Imotska krajina, 1953, 39; K. PATSCH, 1900, 333 i d.

Gradina Dikovača. Pogled s jugozapada

Prije navedeno upućuje na neprekidan kontinuitet života na tom područ­ju od prahistorije pa do kasnoga srednjeg vijeka. O tome svjedoče ostaci ilirske keramike i dva brončana grčko-ilirska šljema,⁷ zatim već spomenu­ti rimski nalazi i konačno rijetki stećci. Međutim, bez kopanja na gradini Dikovača nije moguće kazati od kada do kada traje život, kad počinje spuštanje, a nepoznata su i druga kulturno-povijesna pitanja.

Arheološke ostatke na lokalitetu Crkvina odlučio je na svoj trošak ispitati I. Tonković. O toku i načinu iskapanja Tonković daje vrlo oskudne podat­ke. O tome kratko navodi: "... Oko polovice mjeseca studenoga 1897. u Crkvini, na svoje troske, zametnuo sam iskopine. Iza kako se pusta striba i lužina odstranila, razbacani nađoše se sliedeći natpisi koji su bili uloženi u zgradju kao prosti materijal."⁸ Iza toga slijedi opis natpisa i čitanje.

Još prije nego što počne opisivati arhitekturu kaže: "... Iza kako je bila odstranjena striba i lužina, bila je odkrita zgradja, koja se na priloženoj Tabli VIII. daje, učinjena od gosp. J. Mikulke, obćinskoga tehnika u Imot­skom, komu budi i ovdje izrečena osobita zahvalnost."⁹ Potom opisuje pronađenu arhitekturu. Opis je razmjerno dobar. Važna je konstatacija

7. S. TONKOVIĆ, Imotska krajina, 244, 1. kolovoza 1981. Jednu takvu kacigu iz
okolice Imotskoga, bez mjesta čuvanja i točnije lokacije nalaza (autor pretpostavlja Gorica)
donosi M. NIKOLANCI, Nove grčke kacige i knemide u Dalmaciji, V A H D, LXI/1959, 6, 82.

8. I. TONKOVIĆ, 1899, 211.

9. Isto, 214.

da zidovi nisu bili viši od 0,50 m.¹⁰ Po Tonkoviću najlošije je bio očuvan unutrašnji zid, označen na planu slovima H, I, što je važno, jer se na taj način mogu objasniti grješke u planu i u Tonkovićevu tumačenju oblika crkve.¹¹

Iza toga slijedi opis arhitektonskih, ornamentalnih i "figurativnih" fragme­nata. Tonković ih je obilježio brojevima od 1-18 i svakoga pojedinačno opisao.¹² Tonković je pokušao dati i neka pojedinačna tumačenja i datacije. Tako kaže: "... Ako po arhitekturi bazilike nemamo baš sigurna kriterija, da joj opredielimo dobu, jer zidovi su perimetralni niski, klak nedaje nam sudila nepovrgljiva, ali arhitektonskih komada našlo se malo i neznatnih, nadpisa nikakva iz ove dobe, to ipak po dekorativnim ulomcima dade se opredieliti doba ove bazilike. To je IX.-X. viek. Nije se pako čuditi ako nekoji komadi dekorativni, pa i arhitektonski, mogu padati i u kasnije viekove, ako još i u XII. v. nalazimo istu izradbu. Umjetnost je za ono doba bila dosta stacio­narna, pa pojedini motivi nalaze se isti u IX. pa i u XII. v."¹³

Tonković je gornjom konstatacijom želio istaknuti da je i taj imotski lokalitet postao "karika u lancu starohrvatskih spomenika kojima se sret­no od unazad malo godina ušlo u trag".¹⁴

Tonkovićevo je mišljenje da su bazilika i dekoracija nastali na starijoj crkvi iz ranijega doba (VI. st), svakako u srednjem vijeku, ali nije siguran kada. On također drži da je na Bublinu mogla biti crkva biskupije Monta-norum, tj. Zagore, Zagvozda (gvozd=mons) i da je njoj mogao pripadati arhitektonski ulomak na tab. X, 14.¹⁵ Tu su crkvu navodno porušili Hrvati prigodom dolaska, da bi je kasnije obnovili"... u baziliku o kojoj se bavi­mo. Da je ova bila i ako malena prema duhu dobe, ipak bogato dekorira­na, svjedoče nam ulomci ornamentike koje opisasmo."¹⁶ Prema tome, Ton­ković sve nalaze, osim natpisa i fragmenta s križem, golubicom i ribom, drži da pripadaju vremenu kasnijega srednjeg vijeka.¹⁷

Reklo bi se da Tonković nije smatrao da su iskapanja dovršena, jer članak završava riječima: "... Dalje i obširnije iskopine na ovom mjestu mogu lako potvrditi našu hvpotezu. Poganski rimski natpisi ovdje našasti, kao i sila rimskih novaca, fibula, dragih kamenja i opeke, pa pod zemljom

građenih zidova na cielom Bublinu, svjedoče da je za rimske dobe, bilo ovdje nešto, na čemu su Hrvati, kako to se svagdje opaža, nadograđivali. Nadam se da ću moći s vremenom još bolje proučiti ovo mjesto, te na svoje vrieme obširnije izvjestiti."¹⁸

Međutim, to je bilo prvo i posljednje Tonkovićevo izvješće. Čini se da tu više nikada nije iskapao. Kao da je njegov interes za arheologiju uskoro potpuno presahnuo. Nema dvojbe da je na Crkvini u Bublinu bilo nalaza i poslije Tonkovićevih istraživanja. To potvrđuje velik broj fragmenata skulputure i drugih nalaza koje on nije donio u svom izvješću, a nalaze se u Franjevačkom samostanu u Imotskom, ali o tome problemu bit će više riječi o poglavlju o natpisima i skulpturi.

2. Razlozi za reviziju arheoloških istraživanja 1897 godine

Iskapanja koja je proveo fra Ivan Tonković na lokalitetu Crkvina (Bublin) dali su, kao što je prethodno izneseno, vrlo važne rezultate. Otkrivena je dosta zanimljiva arhitektura, bazilika neuobičajenoga tlocrta te bogata i važna, ali rustična skulptura. Bazilika je izgledala neuobičajena, iako je po nalazima i plastici bliska onima koje su se počele pojavljivati u Bosni i Hercegovini od 1891. godine. Te je godine, naime, Ć. Truhelka otkopao u Zenici dvojnu baziliku i pronašao skulpturu koja je izazvala nedou­mice i u samoga istraživača,¹⁹ a kasnije se oko problema datacije arhitek­ture i skulpture koja se kroz duže vrijeme pojavljivala u Bosni i Herce­govini, te povremeno i u unutrašnjosti Dalmacije, vrlo mnogo raspravlja­lo. Dvojbe koje su se pojavljivale kod Truhelke nestale su kad je autor došao do zaključka da se radi o objektima i skulpturi iz starokršćanskoga doba.²⁰ Kasnije je to slijedila većina bosansko hercegovačkih istraživača (D. Sergejevski,²¹ Đ. Basler,²² I. Bojanovski,²³ V. Paškvalin²⁴ i brojni mladi arheolozi).²⁵ Istraživanja tih arheologa znatno su proširila gradu za prouča­vanje, jer su otkrili zaista mnogo objekata koji su pripadali nizu s vrlo bliskim srodnostima. Ni jedan od tih autora nije našao spornih elemena­ta koji bi dovodili u sumnju rezultate do kojih je prvi došao Ć. Truhelka.

Fra Ivan Tonković je započeo istraživati malo poslije Truhelke i zapravo nije našao elemente za datiranje nalaza kao i neposredni prethodnik, iako se na njega ne poziva.²⁶ To se odnosi i na arhitekturu i skulpturu. Me­đutim, datacija u rani srednji vijek nije imala uporište u dotada pozna­tom materijalu koji je proistekao iz istraživanja L. Maruna i F. Radića u dalmatinskoj Zagori. Karakter arhitekture u Crkvini na Bublinu i Bosni i Hercegovini ipak je bitno drukčiji od dalmatinskih srednjovjekovnih nala­za iz vremena narodnih vladara. Čak je Tonkovičevo izvješće s pravom izazvalo njihovu kritiku.²⁷

Kasnije su u više navrata neki srpski istraživači iskazivali mišljenje da se arhitektura, a osobito skulptura mora datirati u kasni srednji vijek (XII. do XIV. stoljeće). Započela je Ivanka Nikolajević,²⁸ a nastavila i Jovanka Maksi-movič iskazujući pri tome i znatne šovinističke nakane pripisujući tu plastiku srpskoj srednjovjekovnoj umjetnosti.²⁹ One su se oslonile ne samo na ranije Truhelkino mišljenje nego i na mišljenje Ch. Diehla³⁰ i V. Radimskoga.³¹ Njima su se priključili i neki drugi istraživači, iako znatno opreznije.³² U takvim razmišljanjima, dakako, nije mogla biti izostavljena ni arhitektura i skulptura na Crkvini (Bublin), jer su one, kao što je ovdje već naglašeno, vrlo srodne odgovarajućim pojavama u Bosni i Hercegovini. To je jedan te isti kulturni fenomen.³³ Nedvojbeno je da unutrašnjost Dalmacije, Bosna i Hercegovina u to doba tvore jedan te isti kulturni prostor.mnogo temeljitije, ali danas je nužna znatno potpunija, preciznija i, što je najvažnije, kvalitetnija dokumentacija. Tlocrt je, na žalost, rađen ravnim i punim linijama. Širina zida je čitava zacrnjena. Onaj tko poznaje starokršćansku arhitekturu je sigurno odmah zapazio da starokršćanska arhitektura, čak i u centrima (na primjer u Saloni) ne može imati tako ravne i pravilne zidove. Nepravilnosti su još izrazitije kad je riječ o crkvenoj arhitekturi u unutrašnjosti. K tome krivudavost zidova mora biti još snažnije izražena kad se radi samo o temeljnoj stopi građevina, kao što je to slučaj s objektom na Crkvini.

Tlocrtnu shemu bazilike na Crkvini (Bublin) povremeno je uzimao u razmatranje i E. Dvggve. On očito nije dvojio u njezino starokršćansko

podrijetlo, jer je njezin oblik držao starokršćanskim prethodnikom sred­njovjekovne crkve Sv. Petra Staroga u Zadru.³⁴ Već su i ranije razni autori upozoravali da je brod crkve možda bio podijeljen stupovima i da je to ipak dvobrodni, a ne jednobrodni prosto r, čime je Lj. Karaman, iskazu­jući sumnju u kvalitetu izvornoga terenskog rada, zapravo upozorio na potrebu revizije iskapanja.³⁵ Dakle, nije pitanje samo datacije nego i mor­fologije same crkve. Na to se nadovezala i I. Nikolajević koja je skrenula pažnju na ono što je zapravo već pokazao I. Tonković, a to je da vrata u narteksu i brodu odgovaraju južnoj, a ne sjevernoj apsidi i da je to jedini ulaz u objekt.³⁶ Time je I. Nikolajević zapravo pledirala za jednobrodni prostor i upućivala na sličnosti s nekim sličnim rješenjima u Švicarskoj i Osoru koji su srednjovjekovni. Na taj način, iako ne izravno, Nikolajević je očito i samu arhitekturu smatrala srednjovjekovnom. Ideju o srednjem vijeku iznosi ona i kad govori o različitom karakteru skulptura koja je otkrivena na Crkvini. Jedan tip, po njoj, je starokršćanski, a drugi sred­njovjekovni. Prvi je tehnički izrađen "graffito" tehnikom, a drugi plastičkim sredstvima (snižavanjem pozadine). Prvu skulpturu autorica povezuje uz grobnice, a drugu uz crkvu. Navodimo njezin zaključak:"... stil tih (graffi­to) skulptura ukazuje na to da su grobnice služile sahranjivanju hrišćana i da je možda i na ovom lokalitetu postojanje baš starijih grobnica uslo-vilo podizanje crkve na tome mjestu".³⁷ Očito je da I. Nikolajević drži da postoje dvije razvojne faze na lokalitetu: prva, grobnice na svod i skulp­tura koja im pripada iz starokršćanskoga doba (graffito tehnika, dakle, samo jedan spomenik), druga, crkva i njoj pripadajuća skulptura (niski reljef). Eo ipso, iako to nigdje izričito ne navodi, arhitektura je također (kao i skulptura) srednjovjekovna. Nikolajevićkina teza da srednjovje­kovne crkve nastaju na starijim grobnicama je netočna.³⁸ Srednjovjekovne crkve ne nastaju na mjestu gdje su bile starokršćanske grobnice, nego upravo suprotno srednjovjekovno zdanje niče na ranijim crkvenim os­tacima što je poznat fenomen nastavka kultnoga mjesta. Grbnice na svod gotovo nikad nisu samostalne, nego se grade u i oko crkava iz starokršćan­skoga perioda.³⁹ Jasno je da su grobnice ovisne o arhitekturi, a ne obrnuto.

Valja kazati da je A. Grabar u svojoj recenziji djela J. Maksimović iznio tezu da su skulpture iz ranoga (VII. - IX. st.), a ne kasnoga srednjeg vije­ka, što je svakako također važan, iako ne i izravan element u prilog rušenja teza da se radi o kasno srednjovjekovnoj plastici.⁴⁰ Ni autoritet bizantologa, vrijednosti i ugleda jednoga Grabara nisu imali naročit učinak.⁴¹ Preten­zija k tome da to bude još i srpska je doista nakaradna.

Zašto je bilo nužno provesti reviziju arheoloških iskopina starokršćanske crkve na Crkvini (Bublin)? Osim vrlo različitih mišljenja o dataciji i pod­rijetlu crkve i plastike, valja istaknuti da su mnogi autori javno i u privat­nim kontaktima iskazivali sumnju u stručnost i metodologiju iskapanja te vrijednost dokumentacije.⁴² Ostale su nedoumice glede broja eventualnih brodova. Sumnjalo se i u to je li uopće otkopana cijela građevina sa svim svojim adjacencijama.⁴³ S druge strane stalno je raslo zanimanje za ob­jekte i nalaze pa je zaista bilo nužno poduzeti kontrolna istraživanja, kako bi se našli pravi odgovori na prije naznačene probleme. Međutim, ono što je najviše upućivalo na nužnost novih istraživanja jest činjenica što je dokumentacija loša i nedovoljna. I. Tonković je donio samo tlocrt zdanja. Nema presjeka, kota i detalja. Naravno da se krajem XIX. st. nije radilo

Taj je moment, stoga, budio sumnje u točnost nacrta. Međutim, vrlo pre­cizne mjere koje su naznačene na planu i činjenica da ga je izradio "obćin-ski tehnik" upućivali su na oprez, kako se ne bi ocijenilo da je plan crkve potpuna fantazija, a time i sasvim netočan. U svojstvu voditelja znanstve­noga projekta, koji je uključivao i proučavanje starokršćanske arhitekture, N. Cambi, jedan od pisaca ovih redaka, odlučio se na jesen 1981. godine pristupiti reviziji istraživanja na Crkvini pod Dikovačom. Razlog više za tak­vo istraživanje bila je volja i spremnost S. Tonković, diplomiranoga arheologa iz narodnoga sveučilišta u Imotskome, da se kao suradnik i suvoditelj ne samo uključi u iskapanja, nego i da osigura radnike, omogući rad na privat­nim terenima, medu ostalima i na njezinu vlastitom, te da se brine za sve ono što je nužno prigodom terenskih istraživanja.⁴⁴ Vrlo važna je bila okol­nost što se prigodom rekognosciranja lokaliteta moglo konstatirati da se jedna apsida jasno vidjela iznad razine zemlje u ogradnom zidu terase na sjeveroistočnom dijelu lokaliteta. Nedvojbeno je da su se stekli ne samo potrebiti uvjeti, nego se iskazala i vrlo jasna potreba revizije arheoloških istraživanja. Istraživanja su, na žalost, zbog nedostatka sredstava, trajala vrlo dugo, ali je zato dovršeno ne samo iskopavanje, nego isto tako konzervaci-ja i prezentacija objekata, što nije baš tako čest slučaj u nas. Sretna okol­nost bijaše i činjenica što se poslije dovršetka iskapanja u konzervatorske radove uključio i Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Arhitektica Anita Gamulin je izradila konzervatorski projekt i dopunila pos­tojeću dokumentaciju. Za konzervatorske radove i prezentaciju nalaza na­kon istraživanja osobito za priskrbljivanje potrebitih sredstava pobrinuo se Joško Belamarić, ravnatelj Regionalnoga zavoda, na čemu mu autori ove monografije posebno zahvaljuju.

Tako su arheološki ostaci na Crkvini (Bublin) jedan od rijetkih javnosti prezentiranih lokaliteta u unutrašnjosti Dalmacije. I ova monografija je također doprinos boljem predstavljanju i upoznavanju znanstvene i šire javnosti s tim izuzetnim lokalitetom. Zadaci koji su postavljeni pred istraživanja prije gotovo su potpuno ostvareni. Nema dvojbe da se danas o starokršćanskoj kulturi unutrašnjih područja rimske Dalmacije znade znatno više nego prije revizije.

3. Revizija arheoloških istraživanja 1981.-1992. godine

Revizijska arheološka istraživanja na lokalitetu Crkvina u Bublinu, u selu Zmijavci kod Imotskoga otpočela su godine 1981. Zatečena situacija prije početka arheoloških radova pokazivala je da se najveći dio ostataka mora očekivati na parceli 7545/16 katastarske općine Podbabje, broj lista katastarskog plana 10. Sjeverni dio te parcele zauzimala je velika kamena gomila koja je očito potjecala od nabačenoga materijala porušenih anti­čkih građevina visine približno oko 3 m, a južni dio je bio obrađen (stari vinograd, po svoj prilici zasađen još 1917. godine). Istočno od kamene gomile bila je vidljiva zidana apsida koja je služila kao reper za snalaženje na lokalitetu. Dalje na istoku pružaju se druge parcele zasađene vino­vom lozom. Međutim, odmah je bilo jasno da nije nužno zalaziti u te parcele, jer je tjeme apside upućivalo na istočnu granicu objekta pred­viđenoga za istraživanje. Koliko se objekt širio i u južnom pravcu u tom trenutku nije bilo moguće predvidjeti. Bijaše jasno da se širi i na vino­grad južno od kamene gomile, ali se je moglo očekivati da se neće pro­širivati i na tri uske i duge parcele drugih vlasnika (kat. brojevi 1522/1 i 2 te 7522/3).

Iskopavanja su započela od sigurnoga - od vidljive apside prema kamenoj gomili. Nakon što je skinuta gomila, pokazalo se da je tu bila krstionica s piscinom oblika križa. Odmah je bilo jasno da tu građevinu nije otkopao Tonković, a to je upućivalo na nove momente i mogućnosti za rješavanje problema kršćanskoga kompleksa na Crkvini. Pošto su očišćeni zidovi pokazalo se da krstionica ima pačetvorinast, gotovo bazilikalan oblik koji se dijeli na dva nejednaka prostora. Ta dva prostora povezana su prolaz­ima (vata) koja se nalaze u sjevernom i južnom dijelu spoj noga zida. Građ­evina je orijentirana u smjeru istok-zapad. Osim krstionice otkrivena je jedna grobnica na svod uz jugoistočni dio krstionice i jedna gotovo kva-dratična prostorija u produžetku grobnice. Ta je prostorija očito bila u funkciji krstionice jer je s njom povezana uskim vratima. Međutim, osim toga otkriven je i jedan dugi zid pravca istok-zapad koji ide paralelno s krstionicim i koji se na istočnom dijelu svija kao da pravi apsidalni luk, ali je na samom njegovu početku bio prekinut. To je dalo naslutiti da se bazilika koju je ranije otkopao Tonković nalazi južnije od krstionice na dijelu terena koji je iskapao Tonković. Jasno je bilo da je on kopao na parceli 7545/16 na kojoj je kasnije zasađen vinograd. Tu je, dakle, bilo nužno nastaviti iskopavanja. Zbog toga su 1982. god. bile načinjene sonde u vinogradu kako bi se dobila barem približna orijentacija o položaju bazilike, njezinoj očuvanosti i točnosti plana koji je izradio 1897. god. obćinski tehnik J. Mikulka. Sonde su pokazale da je taj teren arheološki zanimljiv. Na nekoliko mjesta su utvrđeni vrlo nisko sačuvani zidovi, ali nije bilo moguće dobiti kvalitetne odgovore na brojna pitanja. Nije bilo vidljivo ni kako su sačuvani ostaci arhitekture. Arheološke sonde su zapra­vo samo pokazale da je spomenutu parcelu neophodno ispitati. To je nalagalo da se otkupi čitavo zemljište i da se skine stari vinograd. Budući da to zemljište bijaše vlasnost Mile Tonković, žene pok. Ante, bilo je jas­no da je neophodan upravni postupak za koji treba vremena. Zbog toga su na duže vrijeme morala biti prekinuta arheološka istraživanja. Razlog prekidu, osim toga, bijaše i nedostatak novca.

Sve potrebite radnje u svezi ekspropriacijskoga postupka završene su 1987. godine. Otkupljena je, naime, čitava parcela na kojoj se očekivala starokršćanska bazilika. To je omogućilo daljnje istraživačke radove, ali ipak još uvijek, nije bilo moguće pristupiti daljnjim istraživanjima, kako zbog upravnih, tako i zbog financijskih razloga. Zbog toga se stanka protegla sve do 1990. godine kad su istraživanja ponovno otpočela. Tada je otkrivena čitava slobodna površina. Radovi su trajali od 1990. do 1992. godine. Paralelno su se odvijali i zaštitni radovi, kao i prezentacija objek­ta što je dovršeno 1993. godine. Na žalost, naišlo se samo na djelomično očuvane ostatke zidova. Oni su znatno lošiji nego na sjevernom dijelu. Nedvosmisleno se pokazalo da devastacija bijaše daleko teža na južnoj strani lokaliteta.

U tim kasnijim radovima otkopan je cijeli sjeverni zid bazilike koji je uglavnom osrednje očuvan (visina do 0,50 m), jedino je teže oštećen na svom dijelu koji je blizu zapadne strane (dva prekida), ali pravac je bio potpuno jasan. Zid se pruža prema zapadu, zatvarajući prostor narteksa sa sjeverne strane gdje se pod kutom lomi, stvarajući pročelni zid crkve. Zbog toga nije bilo moguće utvrditi širinu ulaznih vrata. Na vanjskoj stra­ni pročelnoga zida otkrivena su i dva kraća zida koja su tvorila neku vrstu protirona. Unutar raspona tih zidova morala su ležati ulazna vrata. U pros­toru crkve pronađeni su ostaci temelja zidova koji pripadaju podjeli crkve na brodove.

Najviše problema pružala je južna granica crkve. Naime, južni bazilikalni zid nije otkriven na parceli br. 7545/16, pa su se istraživanja morala pro­širiti i na parcelu br. 1522/1 i 2 koja nije bila prvobitno zahvaćena ek-sproprijacijskim planom. Uz pristanak vlasnika, u jesen 1990. objavljena su sondažna istraživanja toga zida na dva mjesta. Obje sonde su pokaza­le postojanje zida, ali su sačuvani samo ostaci temeljne stope na dubini od oko l m.⁴⁵ Prateći tako oskudne ostatke, zid se je mogao slijediti na gotovo čitavoj dužini osim što se gubi na visini ramena apside, kao i nje­gov krajnji zapadni dio koji je također nestao. Obnovljena istraživanja utvrdila su postojanje triju grobnica, od toga su dvije na svod, dok se četvrta nalazi u južnom dijelu narteksa. Ni u jednoj grobnici nije bilo priloga. Nađene kosti su izmiješane. Tako je utvrđena širina južnoga bro­da 3,20 m, što odgovara širini sjevernoga. Širina srednjega broda je 5,30 m. Apside jednoga i drugoga broda su jednako široke kao i sami bro­dovi. Naprotiv, na južnoj strani nema apside, nego normalno rame kao i kod većine bazilika. U srednjem brodu našle su se dvije zidane grobnice smještene po dužini osi crkve.

Revizija istraživanja je pokazala da su najveća oštećenja pretrpjele obje apside. Dio luka sjeverne apside je očuvan, što omogućuje sigurnu re­konstrukciju, dok je apsida središnjega broda gotovo sasvim propala, ali tragovi žbuke na stijeni nedvojbeno dokazuju njezino tjeme i oblik.

U unutrašnjosti su pronađeni ostaci temeljne stope zidova koji su dijelili baziliku na brodove. Debljina zidova iznosi oko 0,50 m. Ti zidovi imaju i neznatna ojačanja na sjevernoj i južnoj strani. Iako su sačuvani samo dijelovi zidova, njihov pravac ipak jasno pokazuje kakva bijaše njihova originalna funkcija.

Pri gradnji bazilike upotrebljavan je uglavnom obrađeni kamen, kao i dosta spolija iz drugih antičkih građevina i grobova. Vezivni materijal je razmjerno dobar s većom primjesom vapna. Podovi bazilike i aneksa su tek djelomično očuvani. Nešto bolje je očuvan pod u krstionici koji nije doživio traumu prigodom sadnje vinograda. I u tom objektu, osim vap­na, sitnoga kamena i pijeska, pod sadrži i ostatke smrvljene opeke.

GALERIJA SLIKA